Abstract

Odnos politike, države i religije autor razmatra u politološkoj perspektivi, u sklopu analize i vrednovanja zadaća, uspjeha i neuspjeha polity, policy ili politics
sa stajališta normativno-konstruktivne filozofije pravednosti. Danas je središnja zadaća policy poticanje i jačanje zapadne političke kulture, zasnovane na temeljnom razlikovanju “razumnoga” i “nerazumnog” pluralizma. “Razumni” pluralizam počiva na pretpostavci da je država pravedna moć kojoj se može priznati suverenost pri razlikovanju “javnoga” i “privatnoga”, pravednoga i dobroga, pri čemu je gotovo samorazumljivo da tako liberalno zajamčeno privatno područje mora biti primarno mjesto religijske prakse i religijskih sloboda. Prijelomna crta za odnos države i religije očituje se u tome da su samo pravna država i liberalni ustav kompetentni da kažu u čemu se sastoji sloboda pojedinaca u okviru normi pravednoga. Definirajući “religiju” u obuhvatnom smislu kao središnju za procese formiranja kulturnog identiteta, autor smatra da se kulturna politika (politika koja se posve načelno tiče odnosa države i religije), kao policy pravične integracije multikulturno oblikovanih političkih jedinstava, treba usmjeriti na poticanje onih stavova i vrednota koji omogućuju po Rawlsu definirani razumni pluralizam. Budući da političkome pripada i mogućnost stvaranja neprijatelja, autor se zalaže za kulturnu politiku “slabljenja osjećaja neprijateljstva” (N. Elias). Tako bi se ostvario sustavan koncept policy, koji reflektira i čuva uvjete razumnog pluralizma. Kulturna je politika, na razini policy i pogotovo na razini politics, veoma zahtjevan projekt. Možda upravo Švicarska, sa svojim posebnim šansama građanske demokracije, nudi perspektivne kulturnopolitičke prostore za djelovanje, koji su još uvijek premalo istraženi.